Najveći izvor visokoglikemijskih ugljikohidrata su tekući gazirani napitci koji se osobito ljeti troše u golemim količinama.
Iako nije u pitanju šećer (saharoza) već maltoza i glukoza iz kukuruznog sirupa imaju GI oko 100 i koji se koriste kao zaslađivači u napitcima.
Tko ljeti gasi žeđ »najboljim napitkom na svijetu« pa tijekom dana popije 1 l soka on unese u organizam oko 200 g navedenih visokoglikemijskih šećera.
To naprosto prisili gušteraču na žmikanje do krajnjih granica. Pretvoreno u energíju, to je oko 800 kcal čistog viška bez ikakvih hranjivih tvari, naravno uz dodatak kofeina, polifosfata i drugih nepotrebnih dodataka.
Kada se nerazumnom (preobilnom) prehranom dugo vremena bezdušno provocira inzulin, može doći do posebnog stanja organizma, koje je u medicini poznato kao sindrom inzulinske rezistencije.
U tom stanju tjelesne stanice više ne reagiraju pa se količina inzulina povećava, nastupa glad, a opet zatvara začarani krug, što rezultira debljinom i dovodi do ozbiljnih posljedica na srcu i krvožilnom sustavu.
Stanje organizma je takvo kao da plače i traži još šećera, a ionako ga ima napretek! U slobodnom žargonu, sindrom se naziva »Smrtonosni kvartet« aludirajući na kasne posljedice, tj. porast triglicerida i kolesterola u krvi.
Kad je netko »strašno gladan« iako je od zadnjeg obroka prošlo nešto više od dva sata, trebalo bi posumnjati na ovaj sindrom.
Što treba učiniti? Pažljivo miješati složene ugljikohidrate i bjelančevine tako da se maksimalno štedi inzulin. Što manje inzulina, to bolje ili, ako hoćete narodnu poslovicu, »Ne diraj lava dok spava«
Problem prehrane u SAD-u upravo je obilje namirnica visokog glikemijskog indeksa, što znači stalnu provokaciju inzulina ili stalno prisustvo inzulina u krvi. S vremenom to dovodi do rezistencije: procjenjuje se da je početkom 2003.
