Terapijski je potencijal prehrambenih intervencija u unaprjeđenju zdravlja definitivno nedostatno iskorišten (Burguera i sur., 2007).
Razlozi tomu su višestruki i složeni, kreću se u rasponu od terapijske tvrdokornosti svakoga pokušaja izmjene navika, preko velikoga zanimanja javnosti za različite informacije o prehrani, koje se onda često nekritički i neutemeljeno interpretiraju i ističu u medijima, najčešće hraneći već istaknutu čežnju ljudi za čudotvornim rješenjima njihovih zdravstvenih teškoća.
Prehrana je sastavni dio kulturne baštine, tradicije, običaja, vjerovanja i predrasuda, a u ukupnom razmatranju prehrambenih intervencija, nezaobilazan postaje i aspekt uživanja u okusima, te funkcija hrane kao aktivnoga sudionika različitih psiholoških odnosa i zbivanja.
Kritička analiza dostupnih činjenica, njihova oprezna interpretacija i primjereno korištenje u praksi, od posebnoga su značenja zbog navedenih zapreka i ograničenja (Biesalski i Grimm, 2005).
Suvremena medicinska praksa temeljena na dokazima (engl. evidence based medicine), u svojem se djelovanju oslanja na strukturirani pristup činjenicama.
Kreće od postavljanja klinički važnih pitanja na koja je realno očekivati odgovor, takva pitanja pretvara u ciljanu potragu za najboljim dokazima, koje onda kritički sagledava procjenjujući njihovu valjanost i važnost. Konačno, tako definirane činjenice, medicina temeljena na dokazima prilagođava pojedinom imeniku ili skupini bolesnika (Guyatt, Rennie, Meade i Cook, 2002,- Straus,mthardson, Glasziou i Haynes, 2005).
Temeljne odrednice činjenica koje namjeravamo koristiti u kliničkoj praksi «mučno se definiraju kroz dvije paralelne kategorije: klase/razrede preporuka I dokaza (European gizidelínes on cardiovascular disease prevention, 2007).
Takva definicija činjenica uobičajeno se koristi u različitim strukturiranim preporukama stručnih društava, a od neobične je važnosti upravo u kliničkoj prehrani gKatz, 2008).
Iako klasa I. preporuka označava da postoje dokazi ili opći dogovor o tome «da je predmetna činjenica, tj. ispitivani terapijski postupak uputan, koristan, u klasi II. preporuka postoje proturječni dokazi i/ili mišljenja koja su u 112 podgrupi preporuka na strani koristi terapijskoga postupka, a u II.b klasi preporukama je korist, tj. učinkovitost slabije utemeljena od štetnosti.
Iako je razmotreno načelo neodvojiv dio svih područja suvremene kliničke medicine, zbog iznesenih specifičnosti, koje različiti pristupi donose području prürambenih tema, upravo je u njegovu promišljanju iznimno važno pridržavanje načela medicine temeljene na dokazima.
Pretilost je kao područje istraživanja postalo vrlo propulzivno u dvadesetome a istraživači su se dotakli gotovo svih aspekata koji bi, na bilo koji nih. mogli utjecati na razvoj ovoga poremećaja. No, dominantna uloga medcinskim i bioloških znanosti u proučavanju pretilosti ograničila je razvoj istraživanja u drugim područjima. Pretjerano usmjeravanje na medicinske aspekte i definiranje pretilosti samo u medicinskim terminima dovelo je do zanemarivanja drugih važnih aspekata u životu pretilih osoba (Brownell, 1995).
Pretilost ima brojne i značajne psihosocijalne posljedice i upravo su psihološke naravi – poteškoće te koje predstavljaju najveći popratni negativni učinak pretilosi. Izvore psihosocijalnih učinaka možemo potražiti u redu u sustavu kulturnih vrijednosti jer je u mnogim razvijenim zemljama pretilost sinonim ružnoće.
