Poremećaj prejedanja (Binge Eatíng Disorder – BED) obilježen je uzimanjem objektivno velike količine hrane u kratkom vremenu (manje od 2 sata) tijekom kojega osoba gubi mogućnost kontrole.
Kod ovoga poremećaja nakon prejedanja ne slijedi kompenzacijsko ponašanje (npr. povraćanje), a upravo se po tome i razlikuje od bulimije nervoze.
Poremećaj prejedanja u pozitivnoj je korelaciji s tjelesnom težinom pretilih (Telch, Agras i Rossiter, 1988), a procjenjuje se da se njegova zastupljenost u skupini pretilih kreće između 23 i 46% (deZwaan i l Mitchell, 1992; Marcus, 1993).
Razlike u procjenama stupnja raširenosti poremećaja pojavljuju se ovisno o tome o kakvoj je skupini riječ: klinički i istraživački centri procjenjuju da je poremećaj prejedanja prisutan u 20 do 30% pretilih muha koje traže tretman, dok je u općoj populaciji pretilih taj postotak mnogo uži i kreće se 0d 5 do 8% (Marcus, 1995).
Istraživanja, u kojima je korišten MMPI upitnik ličnosti, pokazuju da je poremećaj prejedanja povezan s izrazitijom psihopatologijom, posebice depresijom (Wadden, Foster, Letizia i Wilk, 1993).
Sve su brojnija istraživanja koja upućuju na to da pretile osobe s poremećajem prejedanja češće pokazuju psihosocijalna disfunkcionalna ponašanja i veći broj psihijatrijskih simptoma i poremećaja (uključujući anksiozne poremećaje, poremećaje raspoloženja i ličnosti) u odnosu na pretile osobe bez toga poremećaja (Marcus, 1995).
Pretile osobe koje se prejedaju isto tako češće imaju granični poremećaj ličnosti (Fitzgibbon I Kirschenbaum, 1990).
Čini se da je poremećaj prejedanja u pretilih praćen povećanim stupnjem depresije u odnosu na pretile osobe koje nemaju taj poremećaj.
Većina istraživanja, koja uspoređuju pretile osobe s i bez poremećaja prejedanja, pokazuju da prvi češće imaju simptome depresije, niže samopoštovanje, više simptoma graničnoga poremećaja ličnosti i višu prevalenciju svih poremećaja na osi I prema DSM-IV uključujući zloporabu alkohola i ovisnost (Eldredge i Agras, 1996,TelchiAgras, 1996).
Istraživanja u području poremećaja prejedanja upućuju na važnost razlikovanja pretilih osoba s i bez ovoga poremećaja. Većina pretilih nema poremećaj hranjenja i pokazuje normalno psihološko funkcioniranje u usporedbi s općom ili kliničkom populacijom (Brownell iWadden, 1991 ; Friedman i Brownell, 1995).
Odnos između pretilosti, poremećaja prejedanja i depresivnosti nije još dobro razjašnjen te nije jasno nastaje li depresija kao posljedica poremećaja prejedanja ili je odraz neke druge psihopatologije.
Iako su u tome području svakako potrebna daljnja istraživanja, na temelju raspoloživih podataka moguće je zaključiti da između pretilosti, poremećaja prejedanja, poremećaja raspoloženja i dijetnoga ponašanja postoje složeni međuodnosi koje je potrebno razjasniti u cilju bolje prevencije i učinkovitijega tretmana.
S obzirom na uočenu veću razinu raznih popratnih psihopatoloških poremećaja u pretilih osoba s poremećajem prejedanja, u odnosu na ostale pretile osobe, smatramo da je ovoj skupini potrebno posvetiti posebnu pažnju prilikom dijagnosticiranja i planiranja terapij skih intervencija.
