Istraživanja mehanizama odgovornih za porast tjelesne težine, suprotno onima koji su odgovorni za njezin gubitak, nisu toliko brojna.
Među mogućim fiziološkim mehanizmima, smanjena energetska potreba koja prati gubitak težine (Pasman, Saris i Westerterp-Plantenga, 1999) vjerojatno ima značajnu ulogu u redukciji težine kao i porast aktivnosti lipoprotein lipaze (Kern, Ong, Saffari i Carty, 1990). Isto je tako značajan utjecaj psiholoških mehanizama.
Brojna istraživanja usmjeravaju se na karakteristike osoba koje su u tretmanu izgubile mnogo kilograma, ali su kasnije ostvarile minimalni porast težine (Wadden, 1995). Rezultati su prilično konzistentni, a izdvajaju se tri karakteristike zajedničke osobama koje nakon tretmana ne povećavaju značajno svoju težinu.
Prva je karakteristika održavanje visoke razine tjelesne aktivnosti; druga, konzumiranje hrane siromašne masnoćama, a treća, aktivno praćenje tjelesne težine, odnosno redovito vaganje.
Ta su ponašanja, prema Cooperu i Fairburnu (2001), markeri mehanizama odgovornih za minimiziranje porasta težine, ali ne doprinose izravno njezinu održavanju. No, istraživanja nisu jasno pokazala zbog čega neke osobe primjenjuju tri opisana ponašanja, dok druge ne.
Analiza prednosti i nedostataka, gubitka i ponovnoga porasta težine, sugeriraju da je vraćanje izgubljene težine zapravo paradoksalno. Gubitak težine koji slijedi povećani napor pacijenta, povezan je s nizom prednosti za pacijenta, uključujući smanjenu razinu anksioznosti i depresivnosti, porast samopoštovanja, manje nezadovoljstvo vlastitim tijelom te kvalitetnije međuljudsko funkcioniranje (Foster i Wadden, 1994; O’Neil i Iarrell, 1992).
Ponovni porast težine averzivan je jer ima niz negativnih učinaka na samopoštovanje, sliku tijela I raspoloženje (Foster i Wadden, 1994). Nije posve jasno zbog čega se pacijenti ne ponašaju na način koji pomaže održavanju izgubljene težine, no moguće je da kognitivni čimbenici doprinose razumijevanju te pojave.
Cooper i Fairburn (2001) smatraju da je porast težine posljedica dvaju povezanih procesa: 1) progresivnoga smanjenja vjerovanja u vlastitu mogućnost kontrole tjelesne težine, što dovodi do odustajanja od tretmana i 2) vraćanja na stare, pogrešne navike
hranjenja koje posljedično vode do porasta težine.
Ti su procesi često posljedica nedostatka vještina suočavanja s visokorizičnim situacijama koje uvjetuju prejedanje i tjelesnu neaktivnost, korištenja hrane kao načina suočavanja sa stresom koji je posljedica neuravnoteženoga životnog stila te nedostizanja ciljne tjelesne težine i primarnih terapijskih ciljeva (ciljevi koje pojedinac nastoji postići gubitkom tjelesne težine) (Dalle Grave, 2001).
Postoji cijeli niz tretmana usmjerenih na održavanje izgubljene težine u pretilih osoba, ali svi oni daju prilično skromne rezultate (Perri, 1998; Wilson, 1994).
Perri i suradnici provode niz istraživanja kojima provjeravaju učinke različitih oblika dugotrajnih tretmana, socijalne podrške, tehnika za poticanje vježbanja i treninga za prevenciju povrata simptoma (Leermakers, Perri, Shigak iFuller, 1999; Perri, 1998; Perri i sur., 1988; Perri, Nezu, PattiiMcCann, 1989).
Drugi su istraživači provjeravali utjecaj produženoga terapijskog kontakta, novčanoga potkrjepljenja, telefonskih kontakata, socijalne podrške te korištenja osobnoga trenera kako bi se pospješilo vježbanje (Ieffery i Wing, 1995; Wing I Ieffery, 1999). Ni jedna od primijenjenih mjera nije dugoročno pokazala zadovoljavajuće rezultate, a što je tretman duže trajao, to je odustajanje pacijenata postajalo učestalije (Perri, 1998).
Mogući razlozi neuspjeha ovih tretmana nalaze se u nekonzistentnosti njihovih ciljeva. Naime, ne postoji jasna razlika između cilja usmjerenoga na postizanje što većega gubitka tjelesne težine, što za pacijenta znači smanjen energetski unos, te drugoga cilja tretmana, koji se odnosi na održavanje težine stabilnom, odnosno održavanje težine izgubljene tretmanom, što zahtijeva uspostavljanje ravnoteže između energetskoga unosa i potrošnje (Cooper i Fairburn, 2001).
